srpski jezik nedoumice

Svi smo svesni koliko je važno znati i koristiti druge strane jezike, ali koliko često se zapitamo koliko dobro znamo svoj maternji? U svakodnevnom govoru se susrećemo sa mnogim greškama. Nekad su one jednostavno slučajne omaške, nekad se dešavaju iz neznanja, a često nismo ni svesni da je nešto pogrešno. Hajde da pogledamo listu najčešćih grešaka u srpskom jeziku:

Da li se on izvinio ili izvinuo?

Možda i jedno i drugo. Glagol izviniti se, koji se mnogo češće koristi, znači zamoliti za oproštenje. Dakle, ako nešto zgrešimo, trebalo bi da se izvinimo. Odnosno, neko se izvinio za kašnjenje. S druge strane glagol izvinuti se znači saviti se, izviti se. Tako da možemo da izvinemo leđa ili da kažemo da se npr. daska izvinula.

Da li trebam da ponovim srpski pravopis?

Definitivno treba da se podsetiš malo. Glagol trebati je poseban u srpskom i nepromenljiv je. Što znači da nije važno da li ja treba nešto da uradim, ili svi mi treba da uradimo. Isto važi i za oblike trebalo bi da ili trebalo je da – Mi je trebalo da završimo projekat juče.

Ako bi ja, i vi bi

Za razliku od glagola trebati, glagol biti je promenljiv. Stoga, ja bih volela ako biste mogli da nam pomognete. Bili bismo vam zahvalni.

jel ili jer

Jer se vidimo sutra?

Misliš, stići ćemo nešto da završimo jer se vidimo sutra ili možda me pitaš jel’ se vidimo, tj. da li se vidimo? Potrebno je napomenuti da se jel’ umesto da li upotrebljava isključivo u govornom jeziku. Srpski pravopis pravi razliku između je l’ (od glagola jesam i li) i jel’ kao zasebne upitne rečce koja se raširila u razgovornom jeziku. Dakle, možemo da kažemo: Je li (je l’) Marko stigao? Jesi li (jesi l’) dobro? Ali ne i Jel’ Marko stiže (ne možemo da kažemo Je li Marko stiže?, tj. Marko je stiže) Iako je ova upotreba vrlo uobičajena, ona je nestandardna, tj. neknjiževna. Stoga, hajde da koristimo jel’ za pitanja samo u govoru J

Ana će doći da uzme njenu karticu.

Da li Ana uzima svoju ili njenu karticu zavisi od toga čija je kartica. Ako Ana uzme njenu (npr. Marijinu) karticu, Marija može da se naljuti, pogotovo ako se ne poznaju. Ana jedino može da uzme svoju karticu. Ovo je zaista česta greška koja se može videti i u zvaničnim izjavama poput bankomata i autobusa gde umesto da uzmemo, odnosno očitamo svoju karticu, automati nam pogrešno traže našu. Dakle, prisvojni pridevi/zamenice svoj, svoja, svoje itd. označavaju pripadnost subjektu rečenice. Ova česta pogrešna upotreba je ujedno i odličan primer kako nepravilno izražavanje može dovesti do nesporazuma. Stoga, nije isto da li je on poljubio svoju ili njegovu (tuđu) devojku.

dobro dosli ili dobrodosli

Dobrodošli!

Ako želimo da pozdravimo nekoga reći ćemo im: Dobro došli! U tom slučaju se pozdrav piše odvojeno. Međutim, naši gosti su dobrodošli. S obzirom na to da je u ovom slučaju u pitanju pridev, on se piše kao jedna reč.

Netreba da se brines o ne poznatom.

Kada su u pitanju glagoli, rečca ne se piše odvojeno – ne treba. Izuzeci su glagoli nisam, neću, nemoj i nemam (naravno i svi njihovi drugi oblici). Ako su u pitanju imenice, pridevi i prilozi, ne se piše spojeno – neizvesnost, nepotreban, nevešto. Stoga nemojmo da ne znamo da koristimo pravilno rečcu ne i da živimo u neznanju.

U vezi toga želiš da se konsultuješ samnom.

Ispravno je u vezi s(a) tim ili čim. Takođe sa mnom se piše odvojeno, kao i sa tobom, sa nama itd. Kada već govorimo o vezniku sa, nije zgoreg napomenuti da se sa koristi isključivo za društvo, nikako sredstvo. Stoga, sa prijateljima, sa životinjama, ali idem autobusom, igram se loptom itd.

Imamo svo vreme ovoga sveta da uživamo kući.

Oblik svo, ne postoji. Dakle, zamenica i pridev sav u srednjem rodu glasi sve: sve vreme, sve vino, sve troje itd. Iako je svo u govornom jeziku često korišćeno, norma ga ne priznaje. Takođe, kada govorimo o lokaciji, ispravno je kod kuće, dok kad je u pitanju pravac koristimo kući (npr. idem kući).

Koju grešku ti najčešće praviš ili primećuješ kod svojih sagovornika? 

Autorka teksta: Mina Suknović